Žalbe su uglavnom podnosili roditelji, ali i djeca, i sve su bile osnovane - konstanovane su povrede prava djeteta.
"Dječija posla", "uvijek je toga bilo", "desilo se samo jednom", "problem vršnjačkog nasilja nije problem škole i to treba neko drugi da rješava", poražavajući su izgovori kojima se problem vršnjačkog nasilja opravdava i ignoriše, smatraju iz Ombudsmana za djecu RS.
Kasne sa reakcijama
Kako dodaju, zabilježeni su i slučajevi da neke škole sa velikim zakašnjenjem reaguju u slučaju vršnjačkog nasilja, a njihova je obaveza da postupaju u skladu sa Protokolom i sarađuju sa roditeljima.
Jedan broj škola, kako ističu, pokušava da problem vršnjačkog nasilja riješi kažnjavanjem i djeteta-izvršioca nasilja i djeteta-žrtve pravdajući takav postupak nultom tolerancijom škole na nasilje.
"Međutim, u ovim slučajevima redovno izostaje pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja konkretnog događaja. Ovakva reakcija škole izaziva potpuno suprotan efekat kod učenika. Škola mora identifikovati uzroke nasilnog ponašanja. Samo sveobuhvatna slika može dovesti do odgovarajućeg psihološko-pedagoškog rada (u saradnji sa roditeljima) i sa djetetom–žrtvom i sa djetetom-nasilnikom", rekli su iz Ombudsmana za djecu Republike Srpske.
Iako se vršnjačko nasilje ne dešava samo u školi, škola je, kako pokazuju iskustva, mjesto gdje je najprisutnije.
Prebacivanje odgovornosti
"Škola osnovni problem vidi u roditeljima i u njihovoj nespremnosti na saradnju. Prebacivanje odgovornosti s jednih na druge ne doprinosi rješavanju slučajeva vršnjačkog nasilja, naprotiv, dodatno ga komplikuje. Saradnja sa roditeljima vrlo često izostaje. Roditelji pokušavaju naći opravdanje za svako ponašanje svoga djeteta i problem uglavnom vide u neadekvatnoj reakciji škole", kazali su iz Ombudsmana za djecu Republike Srpske.
Stručnjaci kažu da se kod djece koja trpe nasilje javlja stid, izuzetno su tužna, povlače se u sebe. Uz to, njihova pažnja slabi, a samim tim i školski uspjeh.
"U stalnom su iščekivanju neprijatnosti, po tipu 'A šta će sad da mi se desi?'. To su djeca koja se povlače u sebe, anksiozna su, tužna do nivoa depresivnosti, nemaju samopouzdanje, imaju noćne more", rekla je za "Nezavisne" klinički psiholog Aleksandra Salamadić, iz Društva psihologa Republike Srpske.
Traumatična iskustva
S druge strane, djeca sklona nasilju često takva postaju prema obrascu ponašanja koji usvajaju kod kuće.
"Nekad se fizičko nasilje sprovodilo nad njim direktno, a nekad je bilo svjedok nasilja jednog roditelja nad drugim. Porodične konflikte doživljava jako traumatično, a onda potisnuta nezadovoljstva ispoljava u vidu agresivnih istupa prema drugoj djeci. To su djeca koja vape za pomoć. Ukoliko se ne radi sa njihovim roditeljima, problem neće nikad biti riješen. U metodama kažnjavanja zaista ne vidim nikakav pedagoški smisao", kazala je Salamadićeva.
Izvještaj MUP-a Republike Srpske pokazao je da je u toku 2018. godine evidentirano 15 krivičnih djela u vezi sa vršnjačkim nasiljem. To uključuje i ona krivična djela gdje su djeca zadobila povrede.
Nasilnici i žrtve su u prosjeku imali od 14 do 18 godina.
"U pogledu oblika vršnjačkog nasilja, u toku 2018. godine, u sedam slučajeva se radilo o fizičkom nasilju, u sedam slučajeva se radilo o polnom nasilju, dok se u jednom slučaju radilo o psihičkom nasilju", saopštili su iz MUP-a RS za "Nezavisne".