ZA najstarije u mnogim evropskim zemljama kretanje je u vreme jednog od najsurovijih virusa današnjice ograničeno. Mere se od države do države razlikuju. I dok je naša vlada propisala rigorozna pravila ponašanja za starije od 65, bez mogućnosti izbora, u drugima se vlast oslanja na disciplinu i odgovornost svojih penzionera. "Novosti" prenose iskustva penzionera iz Švajcarske, Francuske, Slovenije i Italije.

DUŠAN MIRKOVIĆ IZ NIŠA, U ŠVAJCARSKOJ RADI I U VREME PANDEMIJE: NEMA POLICIJSKOG ČASA, A NI LjUDI NA ULICAMA

NIŠLIJA Dušan Mirković živi od novembra 1984. godine u švajcarskom kantonu Zoloturn. Otkriva nam da i u vreme pandemije švajcarski dnevnik ne traje ni minut duže nego uobičajeno. Obavezno se ponove sve predostrožnosti i obaveze svih građana, a onda i trenutna situacija po kantonima. Kako Dušan naglašava, sve je prepušteno stručnjacima, razumljivo svim slojevima društva, ali bez patetike i zastrašivanja građanstva.

- Prodavnice su uglavnom dobro snadbevene. Kao i svuda u svetu, i ovde ima paničara koji žele da se opskrbe svim neophodnim sredstima. Na trenutak je nestao čak i toalet--papir. Rade samo prodavnice koje prodaju hranu i piće, kao i hranu za ljubimce. Ovde nema klasičnih apoteka, kao u Srbiji. Uglavnom su to drogerije i tamo mogu da se kupe samo lekovi bez recepata.

Prave lekove Švajcarci dobijaju samo od lekara u ordinacijama ili bolnicama, pa ljudi nemaju potrebe da prave skladišta. Zbog toga uvek ima svih lekova, a narod pije samo što mu je prepisano. I ovde su svi pomalo uplašeni. Međutim, sama činjenica da nema rigiroznih mera, kao i da normalno radi većine fabrika, pokazuje da sve to i nije tako strašno ako čovek pazi na sebe i na svoju okolinu.

- Na ulicama ima ljudi, ali manje nego ranije. Poštuje se odstojanje, a šetaju uglavnom sami ili maksimalno po dvoje. Pojačavanje mera i nije potrebno, jer se stanovništvo veoma korektno i disciplinovano nosi sa trenutnim merama. Niko se ne pozdravlja dodirivanjem, nema policijskog časa, zabrane šetanja, starosnih granica...

Dušan se bavi i muzikom, svira bubnjeve u jednom švajcarskom rok-bendu (Ten Beers After), a ponekad ispomaže i jedan srpski bend iz Bazela ("Testament"). Poštujući trenutnu situaciju, otkazali su čak i probe, a ne samo koncerte. (J. Ž. S.)

SRBI IZ PARIZA VREME PROVODE UZ KNjIGE I POMAŽU STARIMA: DOK EVICA LEČI, SLOBODAN ČITA

UPRAVO sam gledao vesti iz Srbije. Imam srpske programe i češće pratim naše vesti nego francuske. Zanima me situacija u Srbiji, imam dosta rodbine. Iako sam dugo u Francuskoj, Srbija je, ipak, moja zemlja.

Ovim rečima, svoje utiske u vreme pandemije prenosi naš pariski penzioner Slobodan Slavković (74). Poreklom je iz sela Mađere kod Ražnja. U Francusku je došao daleke 1968, a radni vek je proveo kao vozač. U penziji je od 2007, ali je nastavio da radi sve do 2018. Živi u Masiju, petnaestak kilometara južno od Pariza, i tu je u izolaciji sa svojom bivšom suprugom Evicom.

- Razveli smo se, ali smo ostali da živimo u istom stanu. Dobro se slažemo. Imamo mnogo toga zajedničkog - kaže Slavković.

Evica je zaposlena u staračkom domu. Slobodana to pomalo brine, da se ne zaraze, pogotovo što su neki stanari doma već bili inficirani. Baš dok smo razgovarali, Evica se spremala za treću smenu.

- Situacija je dosta komplikovana. Bilo je i preminulih u našem staračkom domu. Najvažnije je sada da pomognemo ljudima - kaže ova hrabra žena, poreklom iz sela Zlatara, između Brusa i Kruševca, koja u Francuskoj živi od 1995. godine.

Dok Evica radi, Slobodan malo kasnije ustane, jer sada i kasnije leže. Ovo je dobra prilika da se posveti knjigama:

- Ujedno sam i amaterski pesnik, aktivan u dijaspori. Napišem, tako, i poneku pesmu. Izlasci su ograničeni i o tome strogo treba voditi računa. Nedostaju mi druženje s prijateljima, igranje šaha, a posebno deca i unuci.

Slobodan ima petoro dece i osmoro unučadi. U Francuskoj su, ali nisu blizu. Čuju se telefonom, a današnja tehnika im omogućava i da se vide preko ekrana. Ali, to nije isto kao kad se zagrle.

U Francuskoj nema potpunog karantina, ali je kretanje, bez obzira na uzrast, strogo ograničeno. Postoje posebne propusnice u kojima se navodi tačno vreme izlaska. Najviše može da se izađe jedan sat, u nabavku, po lekove, ili u kratku šetnju, u neposrednoj blizni kuće. Ljudi su uglavnom veoma disciplinovani i to ne zloupotrebljavaju. (G. Č.)

ZORICA PLAHOTA SLOVENIJE OTKRIVA DA JE OVIH DANA GORICA POTPUNO PUSTA: SVI SU U KUĆAMA I BOJE SE ZARAZE

ZORICA Plahota, penzionerka iz Slovenije, otkriva da su ulice u Gorici neobično puste, a strah među običnim ljudima je prisutan na svakom koraku.

- Slovenci su vrlo ozbiljno shvatili mere koje je preduzela ovdašnja vlada - otkriva naša sagovornica. - U prodavnicu ne možete da uđete pre nego što vam ne dezinfikuju kolica i ruke iako imate rukavice. Ukoliko u kupovinu dođete sa, recimo, suprugom, jedan od vas dvoje će morati da ostane ispred radnje.

Prodavnice su veoma dobro sanbdevene, nema nikakvih nestašica, iako u radnje u pograničnim mestima slobodno dolaze i dalje Italijani. I danas nekoliko hiljada njih poseti slovenačke pogranične opštine.

- U nabavku idemo jednom u 10 dana kako bismo se što manje susretali sa ljudima, iako penzioneri u Sloveniji imaju pravo na trgovinu svakog dana od osam do 10 ujutru - priča Zorica.

Nikome nije zabranjeno da izlazi iz kuće, ali Slovenci uglavnom to pravo ne koriste. Policijski čas nije uveden, niti se o njemu govori, pošto su građani vrlo disciplinovani. Niko više ne vozi bicikl, ljubimci se izvode nakratko, a viđanja sa prijateljima ne postoje.

- Družimo se samo telefonom - priča Zorica. - Vreme provodimo uz knjigu, internet, a kuća od pojave korone blista. Sređene su sve fioke i plakari.

Svaka stambena zgrada denzinfikuje se dva puta dnevno, a novac se obezbeđuje iz rezervnih fondova.

- Liftovi, brave, prekidači, sve se čisti, a nošenje maski je obavezno - kaže naša sagovornica. - Zabranjeno je ići iz jedne opštine u drugu. Činjenica je da smo mi u pograničnom delu sa Italijom uplašeniji nego oni u Mariboru i Ljubljani, ali je ipak disciplina ključ svega.(J. Ž. S.)

ANA ORILjANO IZ ITALIJANSKOG SORENTA U KARANTINU MESEC DANA: NEDOSTAJE MI ŠETNjA PORED MORA

ANA Oriljano, iz mesta Pjano di Sorento, među brojnim je starijim Italijanima koji su u kućnom karantinu već mesec dana. Kaže da joj najteže pada to što ne može da popije "kafe napolitano" u omiljenom kafeu na Trgu Taso u Sorentu i prošeta sa porodicom pored mora, posebno nedeljom.

Sve što joj je potrebno nabavljaju deca, koja mogu da izađu iz kuće, uz posebnu dozvolu.

- Ipak, najvažnije je da poštujemo mere vlade, kako bi se zaustavilo širenje virusa, koji je odneo velike žrtve u našoj zemlji - kaže Ana. - Vreme providim, uglavnom, čitajući. Uz jutarnju kafu prelistam dnevnu štampu, ali pošto je većina tekstova o trenutnoj situaciji, samo površno pogledam. Prija mi čitanje knjiga. Ali, ne neka teška literatura, nego relaksirajući naslovi, koji mi skrenu misli. Tu su i unuci koji mi uvek izmame osmeh.

Slike iz bolnica i ispovesti obolelih vremešnoj Ani veoma teško padaju. Ne može da veruje da se takav pakao dešava njenom narodu.

- Verujem da ćemo uspeti da pobedimo koronu i da nam ovo iskustvo bude za nauk za naredne godine života - zaključuje Ana. (B. B.)