„Kroz osnovne studije grafičkog dizajna me na neki način fotogarfija sama pronašla. Jedna od prvih dokumentovanih priča kroz moju fotografiju bila je upravo serija o usamljenoj starici iz majevičkog sela Tobut. Dokumentarnom fotografijom se može mnogo toga otkriti. Moje teme su uglavnom socijalno angažovane koje se oslanjaju na našu svakodnevnicu i obične ljude“, kaže Simikić.

Ljude o kojima priča priče kroz fotografije Mitar upoznaje, živi sa njima, kako bi što vjernije prenio priču. Priznaje da nekad mjesecima nema nijednu fotografiju, želi da prvo on stekne pravu sliku, kako bi je mogao prenijeti dalje.

Dodaje da nije jednostavno takve serije fotogarfija praviti. Ono što primjećuje nakon snimanja je i njegovo emotivno i intelektualno sazrijevanje, što može zahvaliti ljudima koje je do sada fotografisao.

„Sa svima njima sam i dalje u kontaktu, sav moj rad samo uokviri njihov jedan životni period koji se dešava u datom trenutku“, ističe Simikić.

Mitru ne nedostaje priznanja – za svoj je rad primio je prestižne međunarodne nagrade.

„Prošle godine sam bio u grupi od 15 fotografa sa Balkana, gdje sam u okviru seminara koji je trajao devet mjeseci, odgovorio na temu „Izmještanje mladih porodica iz BiH“. Tu sam dokumentovao odlazak mog brata sa porodicom u Njemačku, što je za mene dodatno imalo veliki značaj i lični doživljaj cijele te priče. Na kraju je i izraslo u jedan ozbiljan projekat, kog nisam bio svjestan tog trenutka. Smatram da su i sva priznanja na prethodnim konkursima, na neki način slagalice i put koji me prati, bitno mi je da dobijem odgovor za svoj rad“, naglašava Simikić, i zaključuje da će sigurno i dalje koristiti svoje okruženje kao najvažniju inspiraciju , kroz dokumentranu fotografiju istraživajući regiju u kojoj živi.