Proizvođači robe u Srbiji, ali u drugim zemljama van EU,  koji u svojoj proizvodnji ispuštaju ugljen-dioksid suočiće se sa obavezom da plaćaju porez na zagađenje po toni CO2 koja je "ugrađena" u njihovu robu, odnosno koju ispuste u atmosferu tokom proizvodnje konkretne robe.

O ovoj temi se u Srbiji gotovo i ne priča, a još manje se skreće pažnja da će taj propis Srbiju koštati između 50 i 100 miliona evra.

Od zvaničnih najava ideje 2021. godine, granični porez na ugljenik (zvanično poznat kao Mehanizam za prekogranično prilagođavanje ugljenika) označen je kao "zeleni protekcionizam" od strane ekonomista i zagovornika slobodnog tržišta.

Protivnici tvrde da takav porez kompanije izvan granica EU nepravedno dovodi u nepovoljniji položaj.

EU sa svoje strane radi na nizu propisa koji će joj pomoći da do 2030. godine postigne ciljeve iz svoje klimatske agende.

Posebno važan dio klimatske politike EU je (po)granična tarifa ili porez na ugljenik, stalno na meti kritika njenih trgovinskih partnera.

Dok EU tvrdi da ovu politiku sprovodi kako bi dostigla svoje klimatske ciljeve, ona može imati ozbiljan štetan uticaj na sve zemlje koje izvoze u Uniju, a koje se ne pridržavaju te nove uredbe.

Diskusija o ovom pitanju u Srbiji praktično nema, iako joj je EU ubjedljivo najveći spoljnotrgovinski partner.

Šta je granični porez na ugljenik i kako može da utiče na Srbiju?

Zbog strogih standarda o emisiji gasova i efekta staklene bašte u Evropskoj uniji, proizvođači robe koja nastaje uz intenzivno ispuštanje ugljen-dioksida, obavezni su da plaćaju porez na zagađenje po toni CO2 koja je "ugrađena" u njihovu robu.

Drugim riječima, oporezuju se direktne emisije svakog proizvoda, odnosno količina CO2 koja se oslobađa u atmosferu tokom proizvodnje konkretnog dobra.

To će se raditi putem takozvane šeme trgovanja emisijama (Emissions Trading Scheme – ETS).

Granični porez na ugljenik funkcioniše na sličan način i paralelno sa ETS-om i nameće se svakome ko uvozi robu koja nastaje uz visok otisak ugljen-dioksida, a koja se proizvodi van Evropske unije.

Sadašnje procedure zahtjevaju od uvoznika robe koja emituje ugljen-dioksid da godišnje prijave i količinu uvezene robe i količinu emisija uključenih u njihovu proizvodnju.

Trgovci dakle kupovinom sertifikata kod svojih nadležnih državnih organa moraju da "pokriju" sve emisije sadržane u proizvodima koje žele da uvezu, a u suprotnom se suočavaju sa kaznama. Sami sertifikati se izračunavaju na osnovu nedjeljne aukcijske cijene ETS dozvola u evrima po toni emitovanog CO2.

Predviđa se minimalni prag koji oslobađa od obaveze oporezivanja, za pošiljke čija je vrijednost manja od 150 evra.

EU planira da nametne ovaj porez kako bi osigurala da domaći proizvođači robe koji intenzivno emituju CO2 imaju iste "startne pozicije" kao i njihove kolege iz inostranstva, a koji se možda nalaze u zemljama bez ikakvog nameta na ugljenik.

Na osnovu sadašnjeg plana, prelazna faza graničnog poreza će otpočeti do 1. oktobra ove godine, on će se postepeno uvoditi od 2026. godine, da bi konačno bio potpuno operativan do 2034. godine, "NovaEkonomija".