SRBI rođeni u Donjem livanjskom polju, koje je operacija "Oluja" raselila po belom svetu, od Australije i Kanade, do Subotice i Kikinde, ili zaustavila u Banjaluci, bez dileme su i ove godine pošli u zavičaj da bar nakratko ožive sela iz kojih su potekli, održe pomene onima kojih više nema, sretnu rođake, prijatelje i komšije. Sve ih rado dočekuje otac Predrag Crepulja, paroh iz Livna, gde je i sedište Kantona 10 u Federaciji BiH.

Sa svojim parohijanima masovno se najčešće viđa na grobljima, gde održava zajedničke molitve za preminule. Tako je od Čelebića u livanjskoj do Peulja u grahovskoj opštini. U prvom selu, na prevoju Barjak, gde je odvajkada prirodna granica srpskih i hrvatskih sela, na spomen--groblju služio je svetu liturgiju za više od 400 mučenički postradalih Srba od ustaške kame 1941. godine.

- Ne smemo zaboraviti, jer ko će da pamti ako mi nećemo - poručio je Crepulja svojim parohijanima, pristiglim sa raznih adresa.

Liturgije za postradale služene su i u Donjim Rujanima, Čaprazlijama i Gubinu, gde se pored crkve gradi konak. Radovi dobro napreduju, a namera je da to bude konačište za one koji u zavičaju nemaju obnovljene kuće.

- Počela je druga faza radova i zadovoljni smo kako posao odmiče - kaže sveštenik Crepulja.

Najmasovnije okupljanje Srba iz Donjeg livanjskog polja tradicionalno je u Crnom Lugu, na Svetog Iliju. Tamo je veliki narodni zbor, na kojem se moli Bogu, pod šatorima sa muzikom plaća skupo pivo, natoči flašica hladne vode na česmi Carevac i pokazuju emocije uz novonastale stihove o napuštenom zavičaju. Mnogo lepša ilindanska pesma bio je nastup Srpskog kulturno- umetničkog društva "Gavrilo Princip" iz Bosanskog Grahova. Mladi folkloraši zaigrali su na poljani pored crnoluške crkve prvi put posle "Oluje". Bilo ih je lepo videti, jer baš oni, u prelepim narodnim nošnjama, svedoče o pravoslavlju pod Dinarom. A najlepša muzika ipak je bio plač malene Marije koja je krštena tog jutra.

Radovi na konaku kod crkve u Gubinu

- Ljudi ovog kraja spremni su da pomognu svom zavičaju i crkvi. Tako su se ove godine meštani Peulja prvi put masovno okupili u svojoj crkvi i održali narodni sabor. Nameravaju da obnove seosku školu i pretvore je u konačište. Porodica Ljuboja darovala je nedavno Crkvi Sv. Ilije u Crnom Lugu skupoceni kristalni luster i tepih-staze. Crkva u Gubinu nedavno je ukrašena mozaikom - prenosi otac Crepulja.

Ali koliko god je onih koji oko Svetog Ilije dolaze u zavičaj, ne mogu umanjiti veliku tugu Donjeg livanjskog polja, razapetog između Grahova i Livna, porušenog i opustošenog u "Oluji". To je prostor gde su groblja urednija od naselja, škole prazne, putevi zarasli, a sela pusta.

"Magistrala tuge" duga je skoro trideset kilometara, a uz nju sada živi jedva stotinak ljudi. Nema nijedne prodavnice, a kamoli kafane. Više je porušenih kuća nego onih iz kojih viri život.

Zato je prizor kod Vrbice od nekoliko traktora i mašina za sakupljanje sena, izmamio lucidni komentar vozača naviklog na vojvođansku ravnicu:

- Dobro je, imate poljoprivredni sajam - našalio se, bez žaljena što uzastopno dolazi u ovaj kraj.

A veliki je napor ljudi sa "magistrale tuge" da nešto urade za svoj kraj. To najbolje znaju Bastašani, koji su pre četiri godine obnovili do zemlje tenkom hrvatske vojske porušeno groblje. Ponovo su podigli nadrobne spomenike i ploče svojim precima i zajednički finansirali ograđivanje groblja. Od tada svake godine krajem jula održavaju zajednički pomen svojim precima. Radi toga u zavičaj dolaze sa novih adresa, iz Švajcarske, Austrije, Nemačke, Beograda, Novog Sada, Kikinde, Majdanpeka, Požarevca, Banjaluke.

Porodica Ljuboja darovala crkvu u Crnom lugu

"MAGISTRALA TUGE"

KAKAV je put najbolje se vidi na "magistrali tuge", koja od magistralnog puta od Čelebića, preko Bojmunata, Radanovaca, Vrbice, Bastasa i Nuglašice, vodi do Crnog Luga. Uski, izrovani asfalt teško da će uskoro biti obnovljen. Pun je rupa i zarastao u šiblje. Uzaludna je bila prošlogodišnja peticija dostavljena i opštinskim i kantonalnim vlastima da se popravi.

DVE ADRESE

- TEŠKO je živeti na dve adrese, ali oni su uspeli da obnove porušeno groblje i da se na njemu sastaju svake godine, kao što su to hrišćani nekada činili, verujući da ih na grobljima niko neće dirati - besedi o Bastašanima paroh Crepulja, čestitajući im što ne odustaju da zajednički saboruju u zavičaju i ohrabrujući ih da ne odustaju od te namere.