KAKO je lepo i gotovo romantično baviti se stočarstvom po sunčanom danu i, iz neke debele hladovine na čistom vazduhu posmatrati stado kako mirno pase i "valja" se zelenim proplancima, dok oko njega tumaraju šarplaninci ili pulini. Problem međutim nastaje kad se primiče jesen ili zima i kad stoka, na tim istim predelima skapava od žeđi, kao što je to na Suvoj planini koja se iznad Bele Palanke izdiže kao oblak, ili kad je potrebno dopremiti hranu za zimu sa desetak kilometara udaljenih livada, do kojih i sa kojih vode samo kozje staze i gde je jedino "prevozno sredstvo" magarac ili konj.

Ove sezone se na suvatima Suve planine napasa, na slobodnoj ispaši oko 600 goveda, mnogo manje ovaca, blizu 150 konja, a izvor na Rakošu je zbog dugotrajne suše bez ijedne kapi vode. Gorštaci su se organizovali kako im stoka ne bi skapavala, sakupili stare kade, poređali ih i svakog dana ih pune sa vrela u Koritnici.

- Nije badava Suva planina dobila takvo ime. I ranijih godina je bilo problema sa vodom, ali ove su oni gotovo stravični. Poslednja kiša je pala još proletos i od tada je u nekoliko navrata samo orosila. Na Rakošu nema vode ni za deset, a kamoli za 1.000 grla. Kamionima sa vojnih otpada i dotrajalim traktorima punimo cisterne sa vodom i dovozimo svaki dan, ovde na Divnu goricu. Istočimo, napunimo kade pa sutradan opet sve iz početka. Po desetak kilometara na jednu i još toliko na drugu stranu i to je obaveza kao kad ustanete i doručkujete. Bez ovih kamiona bi nam stoka poskapavala od žeđi, a mi bi morali u grad, na socijalnu pomoć. Niti nas ko pita kako nam je, niti ko pomaže. Što bi narod rekao, u se i u svoje kljuse - objašnjava muke suvoplaninskih stočara Predrag Pejčić, iz belopalanačkog sela Mokra.

Istini za volju, povremeno pune i rezervoar na Rakošu koji je pre nekoliko godina napravila lokalna vlast iz Palanke i koja im povremeno pomogne oko troškova za transport. Da nije toga, ne bi opstali.

Muke stočara u Toplom dolu na Staroj planini su nešto drugačije, ali su takođe obespokojavajuće jer su i oni prepušteni sami sebi. Ovde ima vode u izobilju, ali nema puteva ka planini. Kada se pripremaju za zimu i dopremaju seno bliže svojim štalama, koriste jednu srednjovekovnu ili možda i stariju "napravu", jer na ovdašnjim kozjim stazama točak, kao "početak svih početaka" i civilizacijsko dostignuće, još ne koristi.

Vodu za stoku dopremaju kamionima

Dragan Petrović, stočar iz ovog mesta, kaže da su magarac i konj ovde nezamenljivi jer samo ove životinje mogu da dovezu seno sa planine, puteva ka udaljenim livadama jednostavno nema.

VEKOVIMA ISTO SKORO SVE

KAD posle nekoliko sati pešačenja uzbrdo, sa konjem ili magarcem stignemo na livadu odsečemo jednu oveću bukovu granu. Ishrastimo je, ostavimo po nekoliko najgušćih grana i na njima složimo pola plasta ili čak i plast sena. Uvežemo konopcem, a deblji deo grane vežemo za konja i tako dopremamo seno. Za jedan dan, u najboljem slučaju na ovaj način može da se "preveze" plast ili dva sena. Ta naprava za koju je potrebna samo sekira, zove se vejća ili vlačeg, zato što se seno vuče po zemlji. Tako se ovde radilo vekovima, a nažalost tako i danas. Kada je o putevima reč, ovaj kraj je nekoliko vekova iza ostatka sveta - kaže Petrović koji čuva stotinak konja.