BAJINA BAŠTA – „Mama znam da je došao kraj. Ne bojim se smrti, želim samo da me pustite da odem. Pozdravi sve“. Bile su ovo poslednje reči Despota Lazića pre nego što je 11. oktobra zauvek sklopio oči. Dečak leptir, proživeo je detinjstvo u bolovima od živih rana po celom telu izazvanih buloznom epidermolizom, herojskim držanjem ovaj anđeo poklonio je Srbiji trajnu lekciju o hrabrost – a u ponedeljak je ulica u Bajinoj Bašti gde je živeo ponela njegovo ime.

Predlog odbornika Zorana Rakovića da se Ulica radničkog bataljona od sada zove Ulica Despota Lazića, prihvaćena je Skupštini opštine Bajina Bašta jednoglasno.

- Despot nas je sve podsetio kakvi bi smo ljudi trebali biti. Humani, saosećajni i dobri. U tome je uspeo, pomirio je sve razlike među ljudima ujedinivši nas u dobroti – rekao je Raković obrazlažući svoj predlog.

Despot je živeo u strašnim bolovima. Otvorene rane nisu mogle zaceliti, svaki dodir majice o telo bio je užasan. Kao i dodir vode. Otvarale su se rane u ustima, po unutrašnjim organima... I znalo se, za opaku bolest medicina nema leka. A on, sićušan, sijao je hrabrošću. Takvom da je skrivao grč na svom licu. To lice je nateralo celu Srbiju da zaplače i da shvati šta je u životu važno.

Roditelji Sofija i Aleksandar, brat Boris, su na dečakom bdili danonoćno. Trudili su se da ničega ne ostane željan, da se igra, smeje u svojih 12 godina... Uz njega su bili drugovi iz škole. I milioni srca njegovih sunarodnika, koji su pomagali da se svako malo kupe skupoceni flasteri, koji bolove koliko – toliko olakšavaju. Jedan takav flaster košta oko 100 evra, a Despotu ih je mesečno trebalo 30.

Bolest je na kraju uzela dečakovo srce. Danima je bio bez svesti, reanimiran je dva puta, ali treći put, sve je bilo gotovo. Iza Despota, ostala je bol, teška, ali istovremeno i ona koja podseća na beliku hrabrost i ljudskost.