MILANO OD SPECIJALNOG DOPISNIKA

MILANO deluje nestvarno: na ulicama više nema ljudi, tako da grad podseća na De Kirikova platna; nestali su automobili, tramvaji retko saobraćaju, tako da više nema potrebe za uvođenjem eko-vikenda radi manje zagađenosti vazduha.

Novonastala tišina je nekako čudna, gotovo zlokobna, jer se svi prenemo kada začujemo sirene Hitne pomoći, koje učestalo upozoravaju da se nešto gadno i opasno dešava. Pogotovo kada pomislimo da svaka ta sirena ujedno znači da se u tom trenutku neko u tim bolničkim kolima bori za život.

Više ne odmahujemo rukom, ne smejemo se i ne govorimo: Ma, nije to ništa. Građani su uplašeni i, za divno čudo i možda prvi put, disciplinovano slušaju državne direktive.

I ne samo da se ne bune već i zameraju vlastima što u prvoj nedelji epidemije, od 21. do 28. februara, kada je bio registrovan samo 821 slučaj, nije odmah reagovala, uvela stroge vanredne mere i tako sprečila apokaliptično širenje zaraze.

Posle prva četiri slučaja, koja su u Italiji registrovana 21. februara, sutrašnji bilans je bio novih 17, a zatim: 58, 70, 80, 93, 148, 180, 171, 228, 528, 258, 428, 443, 590, 620, 1.145, 1.326, 1.598, 529, 2.076, 2.249, 2.116, 2.795, 2.853, 2.470, 2.989, 2.648... I tako do današnjih nestvarnih brojki o broju obolelih i umrlih. Sve prognoze kada će se ovo zlo završiti vrlo su neizvesne.

Situacija u Italiji je vrlo ozbiljna, ozbiljnija ne može da bude jer su bolnice prepune i u njima više nema mesta, čak ni po hodnicima osposobljenim za improvizovane šok-sobe.

U Bergamu, gradiću sa 130.000 stanovnika i trenutno najvećem italijanskom žarištu infekcije, dnevno u proseku umire oko 50 ljudi, a lokalni krematorijum više nije u stanju da spaljuje sve pokojnike, tako da vojska organizuje prevoz blindiranih metalnih sanduka do krematorija u susednim opštinama.

Medicinsko osoblje je na kraju snaga i kao ispomoć su stigli i penzionisani lekari. Nedostaje medicinski materijal, zaštitna odela, maske, respiratori...

Italija je još na početku krize zatražila hitnu sednicu vrha EU povodom vanredne situacije, ali je zahtev odbijen zbog hitnog sastanka Ursule fon der Lajen sa Gretom Tunberg. Sledeća sednica zakazana je za 16. mart, ali je iz nepoznatih razloga odložena za 26. mart. U međuvremenu, stigla je pomoć iz Kine, Rusije, Venecuele, pa čak i sa Kube, ali od Evrope ni traga ni glasa. Osim ako kao pomoć ne računamo oko 1.000 hirurških maski koje je direktor milanske infektivne klinike Sako odmah bacio pred TV kamerama, pokazavši jedan primerak i pritom izjavio da tako nešto do sada u životu nije video u pitanju je bukvalno bio komad toalet papira sa dva proreza sa strane.

Konačno je osvanuo i famozni 26. mart, a veliki italijanski evroentuzijasti su se iskreno ponadali da će ovoga puta EU biti na visini zadatka - ako ni zbog čega drugog onda barem zbog vlastitog opstanka, s obzirom na to da postoji realan rizik od propadanja evropskog sna za već ionako klimavu briselsku birokratsku strukturu.

Održana je video-konferencija Evrogrupe, ministara finansija Unije, koja bi mogla da posluži kao idealan dokaz da crna realnost često prevazilazi i najcrnju maštu najvećih evroskeptika. Umesto konkretne pomoći, Italiji je zaprećeno da nema govora o nekakvim finansijskim ustupcima, prekoračenju dozvoljenih EU parametara javne potrošnje, a još manje o nekakvim korona obveznicama za vanrednu situaciju. Najglasniji među jastrebovima iz bogatog severnog bloka (Austrija, Holandija, Finska, na čelu sa Nemačkom) bio je holandski ministar finansija Vopke Hokstra, koji je špageti bojsima zapretio:

- Evropska komisija moraće da se pozabavi zemljama koje insistiraju na korona obveznicama i da precizno utvrdi razloge zašto njihov budžetski prostor nije u stanju da adekvatno reaguje na ekonomski uticaj krize.

Odmah mu je odgvorio EU komesar za ekonomska pitanja Paolo Đentiloni, rekavši da više nemamo vremena za debate ko je najbolji đak u razredu u situaciji kada u Italiji ljudi masovno umiru.

- Pomoć je hitno potrebna, a mi više nemamo argumenata da našim građanima pogledamo u oči i da ih i dalje ubeđujemo da ima smisla da ovakva Evropa opstane.

Sastanak je potrajao do kasnih noćnih sati, završen je žestokom svađom i definitivnom podelom na dva bloka: mediteranski Jug (Italija, Španija, Portugal i Francuska) i kalvinističko rigidni i neumoljivi Sever.

A Italija je ekonomski blokirana - niko ništa ne radi iz prostog razloga što ne sme da izlazi iz kuće. Čekati danas i u redu pred kasom u samoposluzi je svojevrsna privilegija jer mnogi više nemaju novca jer ne primaju plate. Rezerve hrane su se potrošile i sve je više onih koji na društvenim mrežama objavljuju fotografije praznih frižidera i žale se da su gladni.

Sve češće dolazi do incidenata - grupe građana dolaze organizovano u samoposluge gde natrpaju kolica hrane i umesto na kasu kreću grupno ka izlazu, probijajući blokadu lokalnog obezbeđenja.

Italiji sada, pored svih nesreća koje su je snašle, preti i prava socijalna bomba. A Evropska unija poručuje da joj je potrebna pauza za razmišljanje šta da radi!

LEBDELA SAM IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI

Dramatična ispovest doktorke Anđele de Roze o bolničkim danima

Naš specijalni dopisnik iz Milana, Marina Muštović, kaže kako već danima čita besne komentare na društvenim mrežama onih koji se žestoko opiru "novim restriktivnim merama diktature, odnosno odluke da se u Srbiji zabrane javna okupljanja i slično"! Pokaži put onome koji luta, kaže jedna latinska poslovica. A s obzirom na to da kod nas, nažalost, ima dosta onih koji su zalutali, jer i dalje tvrdoglavo veruju da je korona samo običan i bezazleni sezonski grip i tinejdžerski prkose i bune se protiv Vladinih mera, nadamo se da će dramatično svedočanstvo doktorke Anđele, koje iz Milana prenosi naša novinarka, bar za nekog biti jasan putokaz da se uozbilji i shvati situaciju.

JA sam dr Anđela De Roza, imam 43 godine, bila sam savršeno zdrava sve dok 25. februara, kada sam dobila blago povišenu temperaturu i počela da kašljucam. Rekla sam sebi: Ma, ovo je samo mala prehlada, jedan aspirin i idem na posao.

I tako je bilo sledeća tri dana, sve dok iznenada nisam počela da se tresem od temperatura koja je prelazila 40 stepeni; onda je počeo kašalj, koji je na momente prelazio u sve jače gušenje, a užasni bolovi prosto su mi razdirali celo telo. Mislila sam da je to kraj i da umirem!

Pomislila sam tada na supruga, dvoje dece, roditelje, na sve one koje volim, na ceo svoj protekli život...

Dalje se više ničega ne sećam jer sam se onesvestila. Pre tri dana sam se probudila u ovoj bolničkoj sobi iz koje vam se sada javljam. Tu sam 28. februara hitno priključena na respirator i dve nedelje sam bukvalno lebdela između života i smrti. Sada još uvek dišem uz pomoć ovih cevčica, ali danas sam beskrajno srećna jer je test-tampon prvi put negativan. A to znači da sam valjda ozdravila i da će moja pluća uskoro početi da samostalno rade, istina, sa kapacitetom manjim za otprilike 40 procenata.

Ovo je moj apel svima: Ljudi, čuvajte se! Ali čuvajte i druge, znane i neznane! Izlazite iz kuće samo po prekoj potrebi, nosite masku i zaštitne rukavice, perite ruke vrelom vodom, dezinfikujte ih alkoholom ili asepsolom. Jer je to zaista jedini način da spasite sebe i druge.