PARIZ - OD STALNOG DOPISNIKA

SLUŠAJTE me vrlo pažljivo, ovo ću reći samo jednom." Konspirativnu rečenicu koju je na engleskom s teškim francuskim naglaskom u bezbroj navrata šarmanto izgovarala članica pokreta otpora Mišel, kod čuvenog kafedžije i bonvivana Renea u kultnoj televizijskoj seriji "Alo, alo", poznaju u prevodu ljubitelji ove urnebesne komedije na svim kontinetima. Ali ne i u "matičnoj" Francuskoj!

U istom maniru, na internetu, na francuskom jeziku, trenutno ne možete da nađete ni reč o akviziciji u kojoj je nedavno na aukciji za 16.800 evra prodata umetnički potpuno bezvredna slika iz ovog britanskog serijala, "Madona s velikim sikama", dok se istovremeno informacije o tome vrte na srpskom, poljskom, engleskom, italijanskom, španskom i mnogim drugim jezicima sveta.

Razlog za to je jednostavan. Francuzi ne ljube previše ovu seriju u kojoj su, iz šaljivog ugla, glavni akteri. Rene, Edit, Ivet, Mišel i družina, anonimusi su u zemlji De Golovih potomaka. Epizode koje su zasmejavale čitavu planetu, čije replike znaju svi koji su osamdesetih odrastali u Jugoslaviji, za ponosne Francuze su "španska sela".

Ova serija, u Francuskoj, praktično, nije ni poznata javnosti. Prikazivana je samo jednom, krajem osamdesetih, i to na privatnom kanalu, koji je u to doba retko ko imao. Jednostavno, nije imala prođu. A zna se i zašto: rodoljubivim Galima išao je na živce engleski humor u kome su njihova borba protiv Nemaca i pokret otpora izvrgnuti ruglu. Kako da im se dopadne serija u kojoj De Gola zovu "onaj visoki s velikim nosem"?

Severni auto-put od Pariza ka Normandiji vodi do Nuviona, mestašca u kome je smeštena radnja famoznog sitkoma. Ovo naselje sa manje od hiljadu i po duša izbilo je na svetski glas kao sinonim francuske boemije i pragmatičnosti, koja se očituje čak i u ratna vremena. Slavno je u celom svetu, ali, naravno, ne i u Francuskoj!

Suton zaseo na krovove otežale od slanog atlantskog vazduha. Usput, proplanci i šumarci, kao u svakom filmskom krajoliku iz ratnog doba. Vetrogeneratori mlataraju u polju kao elise helikoptera zauvek sletelih u mirnodopska vremena. Nekoliko radnjica, skromno novogodišnje osvetljenje. Dvojica meštana ćaskaju ispred bistroa "Feniks" koji se petkom zatvara već u osam uveče, a ostalim danima i ranije, iako nije policijski čas. Ljudi ovde imaju preča posla.

Za šankom, vlasnica Mjurijel. Na prvi pogled, liči, reklo bi se, na Reneovu Edit. Ispred nje, nekoliko meštana uz pivo bistri lokalne, državne i svetske teme. Makron, fudbal, otkupna cena krompira. Ovde svi sada sade krompir. Pre trideset godina "u modi" je bila šargarepa. Niko od prisutnih ni nalik prodavcima luka iz britanske serije. U meniju ovog restorana nema golubijeg paprikaša. Za doček nude redom, od guščje paštete do hrskavog sira.

Uto stiže i gazda Pjer. Mogao bi i on da bude Rene. Ili bi Rene mogao da bude njegov otac Rože. Ili deda Luj. Fale samo brkovi.

- Dolaze nam ovde stranci s vremena na vreme, najčešće Belgijanci i Englezi, raspituju se za Reneov restoran i hotel. Ne veruju nam da je sve izmišljeno. Možda je nekada ovde slične kafane i bilo, ali danas je nema - kaže, za "Novosti", kafedžija Pjer, koji, kao ni većina žitelja Nuviona, seriju nije ni gledao.

U lokalu postoji i kamin. Ali "Posrnula Madona sa velikim sikama", izmišljenog autora Van Klompa, za kojom je, prema scenariju, tragao i sam firer, nije sakrivena unutra. Niko ne zna ko bi mogao da bude famozni kupac. Lokalni momci Kristof i Marsijal se zainteresovali za priču.

- Skupo je to, nema niko ovde para za tako nešto - vrti glavom Stefan, koji s njima ispija turu.

- Ima, ima. Marten! - dobacuje lokalni šaljivdžija Serž.

Stiže i Žili, da ženskim prisustvom razbije monotoniju.

- Ono što sigurno znam je da kupac nisam ja - dobacuje ova raspoložena dama.

U Nuvionu je nekada bilo desetak restorana. Danas su ostala samo dva. U kafani "Opuštencija" Fabijen lagano doliva šampanj u kir. Njen muž Didije u kuhinji prevrće na plotni komad mesa za jedinog gosta. Nema nemačkih oficira, klavira, starog mesjea Leklera i tašte Fani.

- Pisao je jednom o ovoj kafani neki Englez, 1992. godine. Nismo tada znali o čemu se radi, a ni danas ne znamo mnogo više - kaže Didije, i iza šanka izvlači prašnjavi uramljeni tekst koji ovde nikome ništa ne znači.

Predsednik opštine Kristijan Bert je, izgleda, jedini koji je, iz znatiželje, i to pod stare dane, bacio pogled na nekoliko epizoda snimanih u televizijskom studiju.

- Kada su birali ime mesta, ili je neko od autora prolazio ovuda, ili su slučajno uboli prstom u kartu. A možda ih je privuklo i to što su ovde u lov dolazili francuski kraljevi Luj Jedanaesti i Fransoa Prvi. Ili ih je zaintrigiralo to što se u neposrednoj blizini, 1346. godine, odigrala čuvena bitka kod Kresija, kao jedna od najvažnijih u Stogodišnjem ratu između nas i Engleza - kaže prvi čovek mesta.

Gospodin Bert je ponosan na svoj kraj, na iskopine iz doba merovinške dinastije, muzeje, foke, parnjaču koja krstari Zalivom Some, crkvu i spomenik palim borcima u Prvom i Drugom svetskom ratu. A na seriju je ravnodušan.

- Mnogo smo ovde izginuli - podseća.

Pokazuje nam prekoputa opštine napuštenu seosku zgradu.

- Tu je za vreme rata bila kafana. Možda su tu stolovali neki Edit i Rene.

Ipak, sve ga to ne ljuti previše.

- U seriji su nas, Francuze prikazali kao snalažljive ljude koji vole život, žene, piće, hranu. Nije to ni tako loše. Ko zna, ako neko u našem selu bude imao osećaj za biznis, možda u budućnosti otvori kopiju Reneove kafane. Mnogo bi zaradio.

Galski ponos ide toliko daleko da prevazilazi i ekonomski interes. U ovom mestu nisu čak ni pomišljali da eventualno naplate svetsku slavu suvenirima i replikama. Drugi bi na njihovom mestu verovatno otvorili kafe "Kod Edit", štampali majice s brkatim Reneovim likom i vrckavom Ivet, vajali od gline her Flika i Helgu, pravili piksle i priveske, organizovali turističke ture. Ali ne i Francuzi, kad ih iživciraju "najdraži neprijatelji" Englezi!

Retki izuzetak ne samo u Nuvionu, već i u celoj Francuskoj, svakako je anonimni kupac "Madone s velikim sikama", koja se, na ovaj način, "vratila kući". Naći ga u Nuvionu je kao tražiti iglu u plastu sena. Ne zato što je ovo mesto veliko, već zato što žitelji uopšte ne znaju o čemu se radi.

- Pre će biti da je ta kupovina izmišljena, kao što se i radnja serije fiktivno odigrava u Nuvionu - vrti glavom gradski otac.

Pa ipak, sličnosti ima. Vreme prolazi sporo, muzika akordeona kao da dopire iz uglova obojenih laganim besposličarenjem u dugom povečerju. Kroz prozor kucka tmina, sa svoda kaplju spori minuti, gazda maše krpom kroz vazduh jureći nevidljive mušice. Mogao bi da živi bolje, ali ne mari. Sve je nekako bezbrižno, deluje potaman, usred bune "žutih prsluka", kao nekad, u humoristička ratna vremena engleske komedije, u iščekivanju da konačno svane "dobar jutar" žandarma Krebtrija.

STRELjAĆE ME

- MORAM da budem ljubazan prema Nemcima. Mušterije su mi, a i dobijaju rat. Streljaće me ako ne budem ljubazan prema njima. Moram da budem ljubazan i prema pokretu otpora, inače će me oni streljati jer sam ljubazan prema Nemcima. A moram da budem ljubazan i prema mojoj ženi, jer ako sazna da mi je Ivet ljubavnica, ona će me streljati. A ako Ivet sazna da mi je Marija ljubavnica, streljaće me i ona - jedan je od čuvenih monologa Renea iz kultne serije, koji mnogo toga objašnjava.

ISMEVALI FILMOVE, A NE RAT

BRITANSKA komedija "Alo, alo!" se prikazivala na TV kanalu Bi-Bi-Si 1 od 1982. do 1992. godine i imala je 85 epizoda. Bila je vrlo popularna i u bivšoj Jugoslaviji. Njena svrha nije, kažu, bila da ismeva Drugi svetski rat, nego da se našali na račun ratnih filmova i TV drama. U Francuskoj se prikazivala tek od 1989. godine, i to na privatnoj televiziji Kanal plus. Pretpostavlja se da je famoznu sliku "Posrnule Madone s velikim sikama" uradio scenograf za potrebe serije.