IAKO su iz Fabrike reznog alata (FRA), gde su dočekali penziju, izašli pre mnogo godina, nekadašnji radnici ovog preduzeća, iz pogona "tvrdi metal", i do danas se druže i jednom godišnje okupljaju se i sećaju na, kako kažu, najlepše dane u njihovim životima.

Vele da su u tadašnjem kolektivu naučili šta znači pružiti ruku čoveku u nevolji, šta znači imati kolegu-prijatelja u svakom trenutku - "kad je najveselije, da se sa njim nasmeješ i proveseliš i kad je najtužnije, da se sa njim isplačeš i da te uteši". To se, dodaju "tvrdaći", kako su ih popularno zvali u fabrici, pamti za ceo vek, jer biti kolega, prema njihovom mišljenju, nije samo čovek sa kojim provedeš određeno vreme na istom radnom mestu, već mnogo više od toga - "prijatelj i brat, sa kojim deliš svaki dan, sa kojim deliš koru hleba, deliš i dobro i zlo".

Mnogi od onih koji se svake godine nađu na ovim druženjima, koje je ove godine održano proteklog vikenda u "Čolakovoj kafani", u penziju su otišli i pre skoro dve decenije, a sami gaze osamdesete. Kažu da im je taj poseban odnos prema kolegi usadio njihov nekadašnji upravnik, kako ga oni zovu - otac - Stanko Đokić Čarapan, koji, nažalost, ovoga puta, zbog bolesti, nije mogao da dođe na druženje, ali koga bivše kolege često posećuju u Domu za stara lica, gde živi poslednjih godina.

To je bilo druženje, to su bila vremena. Svi su nam u fabrici zavideli na odnosu kakav smo imali. U našem pogonu bilo nas je svega stotinak kada je fabrika imala oko 4.500 zaposlenih. Mi smo bili kao jedno. Večno ćemo pamtiti kada kolege dolaze na veselja koja pravite, pa kada zapevaju i zaigraju, naruče muziku. Ali sećamo se i kada su bili teški trenuci, kada su nam umirali roditelji, ceo kolektiv dođe i plače sa vama. U tim teškim danima bismo se organizovali i svakim danom u prvom periodu bismo slali auto sa kolegama da idu kod ožalošćenog kolege, da mu se nađemo - rekao nam je Tihomir Zoćević Zoćo, koji je ove godine bio domaćin druženja, zajedno sa kolegom Ljubinkom Čolovićem. - Znali smo kad nekome novac treba. Skupljali smo i davali, nismo pitali kome i koliko...

Po dolasku u kafanu bivši radnici FRA su se pozdravljali. Prisetili su se lepših vremena, kada su zajedno radili, pomagali se, kada su se venčavali i pravili svadbe, kada su bančili, išli na letovanja, zajedno dočekivali zore u Dobroti kod Kotora, gde su imali odmaralište za svoje radnike. Neki od njih su se međusobno okumili, jedni kod drugih i dalje odlaze na slave i porodične svetkovine.

Svirali su unuci

Mi smo bili jedinstveni. Zamislite, kada sam rodila drugo dete, stigla je vest o prinovi i u naš pogon. Kolege su bukvalno zaustavile mašine, i počelo je čašćavanje. Meni je u tom trenutku stigao telegram u porodilište, bila je to najlepša čestitka od mojih dragih kolega - kazala nam je Zorica Ilić, kojoj kad god se priseti vremena iz Fabrike i kada priča o tome oči zasuze.

Veče u kafani su kao i svakog puta započeli omiljenom pesmom omiljenog upravnika Stanka: "Gde si život potrošio, prijatelju moj."

UNUCI

POSEBNO iznenađenje na ovogodišnjem druženju je što je Tihomir Zoćević doveo svoja tri unuka, osnovce - Andreja, Matiju i Filipa, koji su sa svojim instrumentima - violinom, frulom i gitarom "začinili" ovaj susret.

- Neki od vas koji ste večeras ovde bili ste na mojoj svadbi, to je bilo pre više od 45 godina. A evo sada vama sviraju moji unuci - zaključio je Zoćo.