U BERANAMA, srcu Vasojevića i prestonom gradu Eparhije budimljansko-nikšićke, čuvaju sećanje na junake, branioce vere i svetinja u ovom kraju, posebno katedralnog manastira Đurđevi stupovi, zadužbine Nemanjića, stare 806 godina, koja je vekovima unazad bila na udaru dušmana, ali i otpadnika od vere pravoslavne.

Mučenička smrt patrijarha Pajsija Kolašinovića, koga su Turci 1653. godine živog odrali i zakucali na vrata manastira, bila je uvod u stradanje srpskog naroda u Vasojevićima, monaštva i sveštenstva i samog manastira koji će potom biti paljen i razaran. Čak pet puta! Međutim, toliko puta je i propojao...

Kako piše akademik dr Miomir Dašić, Budimljanska mitropolija se po svemu sudeći ugasila 1738. godine kada su spaljeni Đurđevi stupovi, razorena Šudikova, Uroševica i mnoge druge crkve. Tada je manastir zapalio poturčenjak Crnojevića, Mahmud-paša. Drugi put svetinja je zapaljena 1825, a palitelji su bili Đulbeg Šabanagić i Hasan Hot, gorela je treći put 1862. kada ju je zapalio Derviš-paša. Četvrto paljenje i razaranje zbilo se na Preobraženje Gospodnje 1875. A, kada su Turci hteli da ga ponovo zapale 1898. godine narod se digao na noge i odlučio - ili će odbraniti manastir, ili će izgoreti u njemu.

MEĐU ljudima spremnim mreti za krst časni i slobodu zlatnu bio je i sveštenik Maksim Popović, zvani pop Lužac, koji je njih 29 ispovedio i sa njima ostao unutra da brane manastir. Kako je ostalo zapisano, sa epitrahiljem o vratu, kamilavkom na glavi i srebrnim krstom u desnoj, a putirom svetog pričešća u levoj ruci, obratio se zatočenicima:

- Braneći svete Đurđeve stupove, branite i svoju otadžbinu, svoju veru, i živote svoje i svojijeh, i amanet i obraz otačeski, i u tom cilju, ako bude suđeno da ova svetinja i po peti put bude gor ela, rešismo da i mi sa njom u njoj izgorimo i pođemo Bogu na istinu.

Ispovednici su skinutih kapa stajali jedan za drugim u redu, krsteći se primali predsmrtno sveto pričešće, ljubeći krst i ruku sveštenika. Manastir je tada odbranjen, ostalo je zapisano u hronikama manastira, koga su Turci zapalili peti put 1912. godine, neposredno uoči Prvog balkanskog rata. Manastir je obnovljen 1925.

OSTALO je upamćeno da je u narodu, zbog izuzetne hrabrosti i odanosti veri, bio omiljen pop Lužac.

Đurđevi stupovi - Foto M. Sekulović

- Među poznatim junacima i sveštenicima iz Donjih Vasojevića, visoko mesto pripada i popu Maksimu Popoviću iz Lužca kod Berana. Pored svešteničkog poziva bavio se i narodnim poslovima boreći se protiv turskog zuluma, koji je u ovom kraju Stare Srbije u njegovo vreme bio na vrhuncu. O popu Maksimu, kao junaku-vitezu kao iz bajke, koji jezdi na konju po Grahovskom polju dok "svo polje vri, a topovi pucaju i tkaju kao kakav veliki razboj i prska od kuršuma kamenje uz pisku, a granate paraju vazduh uz jezivo zviždanje i slamaju snagu u kamenjaru, prah (barut) je zapalio polje a on zove na megdan neke Švabe ali nigde nikoga" - pisao je naučni radnik Batrić Marjanović, kaže istoričar Goran Kiković.

- Dosadilo mu je i prezire ovu borbu iza zaklona: čini mu se da se pobede kradu kukavički. Najbolje: prsa u prsa, pa teško nejakome! Zaustavi konja, skide pušku i ispali svih pet metaka; opet je napuni. Zuje kuršumi oko ušiju, a granata cepa vazduh, kao da se cepa kako tvrdo platno. Uskipela mu krv, igraju oči od besa, a sigurno ni psovka ne izostaje... Takav je bio na Grahovu, takav na Glasincu. Takav svuda, gde je trebalo voditi borbu "za krst časni i slobodu zlatnu". Uzjaše đogata i agituje po narodu, da ne idu na turski sud, već da se sude kod svojih prvaka i glavara, da ne bi zadovoljstvo pričinjavali Turcima; kad najteže dođe narodu umeo je da ga razgovori, ohrabri, uputi i da uči. I to se slušalo kao sveto - citira, Kiković Marjanovića, koji piše da je pop Lužac iz svog sela po kome je dobio nadimak u Beranama, koje je tada bilo u rukama Turaka.

ŽRTVENICI

U SVETI hram ušli su i zatvorili se rešeni da ga odbrane, glavar Marijan Vuković, učitelj Đorđije Bojović, sveštenik Maksim Popović, Anto Cemović, narodni prvaci Vukosav Joksimović, Todor Saičić, Vukota Bojović, svi iz Berana, Periša Miković, Vukajlo Vuković, iz Buča, Miljan Šćekić iz Gornjih sela, Tomo Dabetić, iz Budimlja, Vaso Došljak iz Veliđa i njegov rođak Panto Došljak, Radomir Šćekić, a iz Gornjih sela su još stigli Tomaš Pešić i Baćko Obradović. U hram su ušli i glavari Golub Dobrašinović i Tomaš Popović-Pešić, i Zarija Vesković iz Berana, Ivan Raičević iz Trepče, Novak Šćekić iz Gornjih sela, Ivan Premović iz Berana, Radoš Piper i Janićije Lončar-Simonović iz Beransela, Mušo Bojičić i Periša Labović iz Budimlja, i Zarija Obradović i Bogdan Raičević iz Gornjih sela.