Mnogi životare i jedva preživljavaju od malih i neredovnih plata, teško sastavljajući kraj s krajem od redovnih, ali mizernih penzija. Ima li se u vidu podatak da potrošačku korpu za četvoročlanu porodicu sada ne mogu napuniti ni dvije prosječne plate, te da samo za hranu trošimo mjesečno novca koliko potroše i bogati Nijemci, oko 800 KM, a prosječna plata u Njemačkoj je, treba znati i to, i do četiri puta veća od prosječne plate kod nas, onda je jasno da živimo sve lošije, da zarađujemo sve manje, da je većina priomorana na životarenje i preživljavanje, odnosno na pozajmice od prijatelja i komšija ili na redovno zaduživanje kod banaka.
Novac, osim za hranu, a to je neminovno, svakog mjeseca trošimo i na komunalne usluge i troškove stanovanja, na odjeću i obuću, obrazovanje i kulturu, na održavanje domaćinstva. Zbog toga i ne čude gotovo frapantni podaci o prezaduženosti građana u bankama i o nasušnoj potrebi da se mjesečne tekuće obaveze pokrivaju novcem iz potrošačkih kredita.
Da nam se život sve više pretvara u “umjetnost preživljavanja” i da se sve teže snalazima u makazama cijena i mizernih plata, više je nego očigledno. Pitanje je samo, koliko dugo se sve to može izdržati.