Poslije završene učiteljske škole u Somboru, između Velike i Male gospojine 1893. godine, u Semberiju dolazi, sa reputacijom darovitog pjesnika, mladi učitelj Jovan Dučić. U Bijeljini, u tihom ravničarskom mjestu, stiže ga i pravo pjesničko usudište - ljubav.

Na svetosavskoj svečanosti u hotelu „Drina“ upoznao je Magdalenu Nikolić, kćerku preminulog Jovana Nikolića, o kojoj se brinuo njen djed po majci, poznati trgovac Pero Živanović. Magdalena je kasnije svom porodičnom prezimenu dodala i djedovo Živanović. Pod tim prezimenom objavljivala je kasnije i svoje stihove.

Svetaosavske svečanosti su u Bijeljini uvijek pažljivo pripremane i bile su najznačajniji kulturni događaj ovoga mjesta i Semberije. Te 1894. godine svečanost je posebno pripremana, jer je u to bio uključen mladi učitelj Jovan Dučić. U poslu su mu pomagali najtalentovaniji članovi iz uglednih srpskih porodica u Bijeljini, među kojima je bila i Magdalena Nikolić - Živanović.

Mladi učitelj odmah po dolasku u Bijeljinu angažaovao se baš na kulturno-prosvjetnom polju, pa je i svetosavsku svečanost marljivo pripremao. To je bilo i presudno za dvoje mladih, jer su se u vrijeme priprema zbližili i odmah je planula ljubav.

Na toj svečanosti Magdalena je, povodom obilježavanja svetog Save, recitovala Zmajevu pjesmu „Svijetli grobovi“. Program je po običaju bio raznovrstan, bogat i dobro pripremljen.

Iskra ljubavi je raspalila veliki plamen ljubavi. Po jednoj verziji Magdalena i Dučić su se na toj svečanosti tajno i vjerili. To o vjeridbi ima i drugu priču - pošto je Dučić stanovao u kući Živanovića, vjerovatno su se dvoje mladih ranije vjerii. Ipak, taj njihov čin vezan je za svetosavske svečanosti.

U malom provincijskom gradu tako nešto, posebno ljubav mlade Nikolićeve djevojke i učitelja Hercegovca, nije mogla ostati tajna. Njihova ljubav mnogima je zasmetala, po svemu sudeći i njenom djedu, jer je htio da se njegova unuka uda u bogatu brčansku familiju Paranosove.

Poslije toga usledili su policijski pretresi Dučićevog stana. Pronađene su neke, za to vrijeme, inkriminisane pjesme, pa je mladi učitelj navodno zbog rodoljubive poezije protjeran iz Bijeljine sa zabranom rada u svim školama tadašnje Bosne i Hercegovine.

Ipak, Dučić dobija posao u Žitomisliću, Magdalena ostaje sama u Bijeljini, čekajući da će joj se nekada vratiti njen pjesnik. Do njihovog ponovnog susreta nikada više nije došlo. Doduše, stizalo je dosta pisama iz Hercegovine u kojima mladi Dučić izražava pregolemu ljubav prema Magi Živanović. Kasnije i to prestaje.

Ona se nikad nije udala. I ona je postala pjesnik. Prva bijeljinska poetesa. Pisala je rodoljubivu poeziju. Lirske inspiracije za njeno stvaralaštvo dao joj je baš Dučić. U književnosti je ostala poznata i po potpisima svojih pjesama „Maga Ž.“ ili „Maga Živanović“.

Nakon odlaska Dučića, Maga se zakapijala u djedovoj kući u centru Bijeljine. Mnogo prstiju je bilo umješano u ovu veliku ljubav rođenu o svetosavskim svečanostima. Ispaštali su samo njih dvoje, bez mogućnosti da jedno drugom kažu šta im se to dogodilo. Zašto je sve oko njih i njihove ljubavi tako nepojmljivo i nerazumljivo.

Magdalena se upokojila početkom 1956. godine u osamdesetoj godini života. Sve vrijeme bila je sama, sa sjećanjima na svoju veliku ljubav.

Na nevelikom spomeniku na bijeljinskom groblju Pučile, tamo gdje su sahranjivane najuglednije i najbogatije porodice ovoga grada, stoji uklesano „Ovdje počiva Magdalena Nikolić - Živanović prvo nadahnuće pjesnika Jove Dučića i sama pjesnik“.

Taj epitaf na bijeljinskom groblju i oronula, skoro istrunula stara kuća njenog djeda Pere, nedaleko od crkve Svetog Georgija u kojoj je samovala sav svoj vijek, te nekoliko njihovih sačuvanih pisama, jedini su svjedoci velike ljubavi koja je u Bijeljini rođena o svetosavskim svečanostima daleke 1894. godine.