Cijeli vijek kasnije, početkom  novembra 2014. godine, ova građevina proglašena je za nacionalni spomenik BiH i uvrštena na listu ugroženih spomenika koji čekaju obnovu, za portal Semberija info kaže Zoran Midanović, istoričar, zaposlen u muzeju Semberije.

„Neposredno nakon austrougarske okupacije, 1878. godine, oko stotinu njemačkih porodica doselilo se iz Banata i Srema i formiralo je svoju koloniju Franc Jozefsveld ( Polje Franje Josifa), koja će kasnije biti preimenovana u Novo Selo. Njemački doseljenici su porijeklom uglavnom bili iz južne njemačke pokrajine Baden – Vitenberg.
Krajem 1885. godine naselile su se tri, a odmah potom još dvije porodice u Bijeljini. Živjeli su u Račanskoj ulici, a na prostoru budućeg Novog Sela uzeli su zemlju u najam i počeli je obrađivati. Bile su to familije Melcer, Haler, Huber, Halabrin i Maler. Oni su predstavljali nukleus kolonizacije. U jesen 1886. godine ratar Šojrer iz Francfelda (Kačarevo kod Pančeva, u Banatu) nagovorio je još 60 porodica da se nasele u Bijeljinu, tako da se uključila i bečka vlada koja je povoljnim kreditima pomogla otkup zemlje od tadašnjih bijeljinskih feudalaca“, kaže istoričar Zoran Midanović, ističući da je 1889. godine  u Novom Selu bilo naseljeno 121 familija. Početkom 20. vijeka ovo naselje imalo je oko 420 kuća, 2.200 stanovnika, kada je i izgrađena evangelistička crkva.

„Naseljeni Nijemci imali su u Novom Selu svoju opštinu, osnovnu školu, trgovine, kafane, pekaru, kovačnicu, kolarske i stolarske radnje, poštara, bricu i policajca. Dobrim poznavanjem obrade zemljišta i zanatstva pozitivno su uticali na domaće stanovništvo u Semberiji.

Ovo selo se jedno vrijeme zvalo i Petrovo Selo, nakon stvaranja Kraljevine SHS, ali se kratko zvalo i Šenborn, negdje početkom Drugog svjetskog rata“, ističe Midanović.

Evangelistička crkva u Novom Selu izgrađena je kao masivna jednobrodna crkva sa zvonikom na zapadnom pročelju i u neogotičkom stilu. Masivni zidovi građeni su od opeke, kao i fasadna dekoracija. Njemački okupatori preselili su 1942. godine oko 400 porodica u Poljsku i selo je opustjelo. Crkva je pretrpjela oštećenja u Drugom svjetskom ratu, da bi nakon rata poslužila kao skladište za žitarice u okviru Poljoprivrednog dobra „Semberija“.